Sunday, March 22, 2015

Ljubavna priča koja to nije

Večeras na Divanhani jedna posebna gošća koju sam sa velikim nestrpljenjem iščekivala. Osobito mi je zadovoljstvo što je konačno našla dovoljno vremena da sjedne na divan sa nama i  na, samo njoj svojstven način, isplete jednu predivnu priču o ljubavi….ljubavi koja to nije.
Dragi moji, čast mi je predstaviti Vam moju dragu prijateljicu Snežanu Medan.

Ona ni dan-danas ne zna zašto se u Vladimira S. Stanisavljevića, kadgod, zaljubila?! Niti je bio lep, niti pametan, nit’ zabavan! Ništa od onoga o čemu je ona uvek maštala!

Htela je, od kako joj je veka, dominantnog, jakog i snažnog muškarca da ima! Nekog što će da je zauzda, na kolena baci i nemoćnu, prepuštenu mu, savlada i slomi! Samo takvog bi volela i poštovala!

O tome zašto je to baš tako, izbegavala je da misli... Znala je da pametan čovek uvek sebe jasno i ogoljeno može da vidi, pa da se sa sobom samom ne bi sretala, drugim mislenim ulicama bi odlazila, išla i begala! Žmurila i slepa se pravila pred sopstvenim razlozima!

Naravno da je znala da je to kukavičluk! Izbegavati samoga sebe?! Čuj?!

Ali je, potpuno neuobičajeno za nju, lako sebi praštala:

„Pa, žensko sam! Jebem ti sve! Mogu li bar negde slaba biti?“, tiho je sebi i mazno šaputala, kada bi je te crne misli spopadale.

Sećanja na onog slinavka od njenog oca, uvek su bila loša i gorka uspomena.

Slab čovek, od onih potpuno bez karaktera, što im je na licu uvek isti izraz – ljudi bez ekspresije! Bez ičega svog što bi, sa lica, mogli da vam poklone, samo vam se bezizrazno smeškaju. Ili smeše...

Na licu svoga oca, ona nikada ništa nije pročitala! Nikada joj ni jednu milost nije podario, ništa pametno, što za ceo život ostaje, nikada joj nije rekao! Ništa joj od svoga nije preneo, jer ništa nije ni imao... Otac okrenut samo sebi. Otac bez dece.

I kao takav, vrlo lako bi upao u onu grupu ljudi što ih je časkom zaboravljala i što im ni lik nije pamtila, da nije bilo jedne njegove specifične slabosti, koje se, htela ili ne-htela, uvek, u tim crnim mislima, sa grozom i gađenjem prisećala:

Otac je voleo žene.

Ali ne načinom kurčevitih bitangi široke ruke i velikog srca! Ne kao ti, istinski obožavaoci žena, što kao kod Bore Stankovića, umiru i za ljubav, kidaju i ginu! Zadnje novce za piće i muziku daju, ne bi li svoju neutaženu žeđ za njom, ugasili! Ne kao ti, što hrabro za njom i krvi pretaču?!

Nego im je, vazda kukavički, pod suknju zaviriv’o! U dekoltee krišom buljio i krajnje glupo i benavo, misleći da ga će tako više muško biti, pred njenim drugaricama, skoro golo telo večito paradirao i pokazivao. A odraslim ženama bi, ako je popio koju, u prolazu neku sirovu dobacio. Zbog tog njegovog nabildovanog i zategnutog tela, žene nalik njemu, slabe i sa sumnjivim mrljama na duši, masovno su ga htele. Broj njegovih recki je bio zavidan. Postizao je fantastične rezultate!

Dok je ona, ćerka njegova, dobro znala da ni jednu od njih, nikada istinski, nije voleo. Ni jednoj srce nije dao, jer ga nije ni imao. Samo je ceo svoj život u ono parče mesa među nogama, pretvorio. Zato mu na licu nije ništa ni ostalo.

„Bednik“

Uvek je tom, glasno izgovorenom rečju, misao o ocu iz svoje glave, sklanjala i u stranu gurala.

Ali, logika joj nikada nije dala mira i jasne zaključke joj nametala:

„Normalno je i mentalno uravnoteženo, da pored takvog oca, tražiš nešto jako i zdravo! Punokrvnog ždrebca, plemenite, makar i siromašne loze! Hrabrog, da voli! Milog, da boli!“, svoju potrebu je razumevala.

I njome se uvek u svojim izborima vodila - Uvek kvalitetne muškarce pored sebe imala. One što se s’ njima vrelim poljupcima sastaješ a bez kapi krvi sa njima rastaješ!

Gospodin S.Stanisavljević nije imao baš ništa od pomenutog!

Oženjen, odmeren, hladan i sterilan. K’o voda! Ali ne od onih što stene bruse i sve pred sobom ruše i kidaju, nego one što uvek uzmu oblik čaše u koju je sipate. Uvek mirni i staloženi, vazda bolešljivi i prehlađeni. Govore uvek istim tonom, retko glas podižu.

Zaplašenog životom, jedva ga je u krevet naterala!

Sa ručnim časovnikom u koji stalno pogledava, bez obzira što je trenutno, potpuno go među njenim nogama, uvek u nekim obavezama i nekoj žurbi. Čekaju ga roditelji, žena ili deca! Ne pije kada vozi i poštuje saobraćajne znake i propise! Redovno slavi slave i Božiće, odlazi u crkvu i pali sveću. Uporno je zavodi pričama o vremenu ili aktuelnoj političkoj situaciji, iako mu je ona više puta skrenula pažnju da to ne čini.

Ali, nikada je nije slušao, samo su se njene reči o njega obijale, i njoj se, u lice neodgovorene vraćale.

Dešavalo se čak, da je ona, gola i posramljena, pred njime plakala i za ljubav ga molila, a on je nemo posmatrao, već potpuno obučen i spreman za polazak, sedeći preko puta nje, skrštenih nogu i ruku sa nezainteresovanim izrazom lica koji se budio samo u trenu kada vidi kazaljke na satu koje označavaju njegov odlazak i prekidaju njenu jadikovku, što ju je kasnije, nakon zaključanih vrata, u samoći, nastavljala.

Kao od bolesti paralisana. Nemoćna da igde mrdne. Tuđom, a ne sopstvenom, slabošću zauzdana.

Godinama je tu ljubav, kao gangrenoznu nogu negovala i svežom krvlju je obnavljala. I sasvim slučajno, samo povoljnom astrološkom situacijom i dovoljno oštrom satarom, jednom ju je odsekla. Svetlost ugledala i u žive se dozvala, a njega vratila njegovom mraku. Nikada više zdrava i mlada kao u vreme kada je njega srela, ali oslobođena...


Zaljuljala se još jednom u svojoj omiljenoj stolici i nastavila čita. Volela je tu priču od gospođi Dalovej, zamišljajući svoj život u takvom jednom danu. Ili sebe u jednom takvom romanu. Sa rečima koje ceo njen život, samo po cvetovima, kao u vaze, razmeštaju i u pasuse smeštaju.



Saturday, March 21, 2015

Priča o jednoj ljubavi

Da li je njihova ljubav bila velika, ili mala? Ne znam, znam samo da je bila od onih ljubavi koje odolevaju svim iskušenjima, prolaze hrabro kroz sve nevolje, i uživaju u svim srećnim trenucima. Takve su samo prave ljubavi.
Tokom nekih davnih zimskih večeri slušala sam priču o ljubavi...ispričanu iz njenog ugla...ispričanu iz njegovog ugla. Ljubav je živela punih šezdesetpet godina. Čitav jedan ljudski vek.

Tih tridesetih godina prošlog veka, u Beogradu su se skoro zaboravila stradanja iz prvog rata, a vihor drugog svetskog rata još se nije osećao.  
Živela je sa majkom i braćom u centru grada. Majka je bila bolničarka, braća su radila, a ona je sedela kod kuće i čuvala malog bratanca.
Tokom mirnih prolećnih i letnjih popodneva šetala je po korzou, išla je sa drugaricama u bioskop, pomagala je majci koja je bila u Kolu srpskih sestara. Nije bila zaljubljena. Udvarao joj se jedan učitelj, ali nije prihvatala to udvaranje.
Čekala je onog pravog. 
                               
Živeo je u delu grada koji se u tim godinama smatrao za periferiju. Voleo je automobile, naučio je da ih vozi, ali i da ih popravlja. I kao da je znao da će mu to biti buduće zanimanje, učlanio se u taj zanatlijski esnaf. Ali, nije bio od onih mladića koji misle samo na posao. Pevao je u Prvom pevačkom društvu, imao je lep glas, znao je i sve okretne igre. Voleo je dobru zabavu. Šarmantan, zgodan, vesele prirode znao je da su zbog njega slomljena mnoga ženska srca. Njegovo još nije bilo slomljeno, a nije ni želeo da bude.
Čekao je onu pravu. 
                              
Njena drugarica i buduća kuma živela je u istoj ulici gde i on. Često su se sretali u prolazu. Dolazila je kod drugarice i sa svojim malim bratancem.
Doterana, skladno građena beogradska gospođica privukla je njegovu pažnju. Jedino nije znao da li je dete njeno, i nije znao kako da se upozna. Bio je ljut na sebe zbog toga. On, mangup sa beogradske kaldrme, srcolomac, nije želeo da joj dobacuje u prolazu.
Kada je shvatio da ona dolazi kod njegove komšinice, zamolio je nju za pomoć.  
                             
 " Da upoznam njega? Pa i sama kažeš da je mangup! I šta ću ja ovde, pa ovo je selo! "
 " Znači dete nije njeno, nego njenog brata! Fino, kada nas upoznaješ? "
Pitanja su se nizala, jedno za drugim. Sa obe strane. Drugarica je bila zbunjena, ali u isto vreme i srećna što učestvuje u stvaranju jedne lepe priče.
Razgovarala je i sa njom, ali i sa njim.
                     
 " Dobro, idemo sutra na taj matine, i neka nas vodi posle na bozu. Pobedila si. Ionako mi se ne sviđa onaj učitelj. "
Upoznali su se. Išli su u bioskop, na matine, i posle na bozu.
Tada nisu znali da će se zaljubiti, i da će ta ljubav živeti u njima toliko mnogo godina.
Nakon tog prvog izlaska u bioskop, pozvao je još dva-tri puta na kafu. Izašla je tek kada je četvrti put zamolio da izađu.
Njemu se ona odmah svidela. Ali, ona je još razmišljala, o pozitivnim i negativnim stranama tih izlazaka. Pomalo se plašila vezivanja, a i okolina je imala udela...- " to je periferija, ti si gradska devojka ", slušala je komšinice koje su dolazile ujutru na kafu.
Zanimljivo, presudnu ulogu za promenu njenih stavova, imao je tramvaj! Te godine se produžila trasa tramvaja u njegovom kraju. Poslednja stanica više nije bila u blizini njegove kuće.
" Sada smo manje periferija nego pre " njena drugarica je, onako uzgred obaveštavala. Poslednja stanica je sada kod kafane " Vidoje ", a mi smo neka sredina. 
Ćutala je. Razmišljala je ona dosta o njemu, ali nije želela to da prizna ni samoj sebi. Želela je da i dalje odaje utisak gorde, ponosne gospođice, kakve su bile sve tadašnje devojke u njenom kraju. Ali, saznanje da je i tramvaj produžio trasu, i da taj kraj više nije periferija ili " selo " počelo je da lomi nešto u njoj.
" Reci mu da dođe sutra da upozna mamu i moju braću, voleli bi da ga vide. "
                                    
Prošlo je nekoliko meseci. Viđali su se sve češće i češće. Slušala je probe " Prvog beogradskog pevačkog društva ", šetali su po korzou, išli u bioskop, viđali se sa njegovim brojnim prijateljima.
Vremenom joj se sve više i više sviđao taj momak plavih očiju, lepog glasa i šarmantnog izgleda. Sviđalo joj se što joj poklanja veliku pažnju, i što je osećala da je voli. Nije joj bilo teško da se zaljubi, i da zavoli.
                             
Venčali su se sledeće godine. Odlučili su da u prvo vreme žive kod njegovih roditelja. Navikla se na okolinu. 
Vihor drugog svetskog rata stigao je i u Beograd. Sa dvogodišnjem sinom, šestog aprila, posle jutarnjeg bombardovanja, pobegli su u jedno malo selo, nadomak grada, kod nekih njegovih prijatelja. Vratili su se kući već sutradan. 
" Kako bude ostalom svetu, biće i nama ". 
Nije mobilisan. Radio je kao automehaničar, u " Autokomandi " preduzeću koje je popravljalo automobile i gradonačelniku, i Upravi grada. Bio im je potreban kao majstor, ne kao vojnik.
Nije tokom rata bio na strani četnika. Nije bio ni na strani partizana. Živeli su, kao i svi ostali građani. Često su išli u " bežanije ", snalazili su se za brašno, ulje, šećer, kafu. Prodavnice su bile prazne, crna berza je cvetala. 
U prvim mesecima druge ratne godine rodio im se još jedan sin.
Vreme je prolazilo. Rat se završio, a oni su dobili i treće dete- kćerku.
                                                                  
Kada su se posle nekoliko godina preselili u novu kuću, koju je kupio njegov otac, bila je srećna i zadovoljna. Kuća je bila veća i lepša nego ona stara, u kojoj su do tada živeli. Imala je lepo dvorište, puno cveća. Setila se, sa osmehom, one godine, kada se još pitala da li je on onaj pravi. Da, bio je onaj PRAVI. Tokom predratnih godina svuda su izlazili. Po povratku sa posla, donosio joj je cveće. A za vreme rata, bio je odlučan da prehrani svoju porodicu. Radio je i prekovremeno, bio je odgovoran, i svaki dinar je trošio na nju i na bebu.
                                          
Šezdesetih godina prošlog veka ranije se penzionisao, jer je doživeo povredu na radu. Povredio je nogu, i bili su potrebni meseci da se oporavi.
Kada se oporavio, odlučio je da počne da radi privatno. Bio je među prvim privatnicima u gradu. Tadašnji zakon je dozvoljavao penzionerima da obavljaju neke delatnosti, i tako je on otvorio radnju. Uredno je plaćao porez državi, i štedeo je kako bi išli u inostranstvo ( želela je da vidi Trst i da kupi nešto, kao i svi u to vreme ). 
                                      
Proputovali su celu Evropu. Najstariji sin je bolji život potražio daleko, na drugom kontinentu. Išli su i tamo. Putovali su, sa udruženjem penzionera u banje, sa crkvom su obilazili manastire. Bili su srećni.
                                     
U sećanju mi ostaju i one godine kada sam šetala sa njima po Kalemegdanu. I odlazaka u cirkus se sećam. Poklanjali su mi beskrajnu ljubav. I moja sestra je bila vezana za njih, posebno za dedu. 
Ljubav je bila vidljiva u njihovom poznom dobu. Pazio je i vodio računa o njoj kada je bila bolesna. Ponekad su se, kao i svi stari ljudi, svađali oko nekih malih, beznačajnih stvari. 
" Varaš me, vidim da me varaš...vrati tu damu, nisi dobro izračunao!!!! " Igrali su tabliće u popodnevnim i večernjim satima. Sestra i ja smo često igrali tabliće sa njima. I smejali smo se, sa dedom je uvek bilo smeha...bio je, i kao star čovek, vedar, nasmejan, dobro raspoložen.
" Ti si moja prva ljubav ", znao je uz smeh da kaže, i da doda " oprostićeš mi i ovog popa što sam ukrao pored dame ".
" Šta lupaš pred ovom decom? Mi smo stari ljudi, kakva ljubav..." crvenela je u licu moja baka.
Znala je nekada, kada je bila ljuta da kaže " a mogla sam da se udam za učitelja, eeee, to su bila neka davna vremena..." 
                                       
Osmeh je sa dedinog lica nestao kada je baka umrla. 
" Kako da živim bez nje, kako??? Ona mi je bila sve, imam ja vas, ali..."
Plakao je danima. Uspevala sam ponekad da ga oraspoložim. Bio je nasmejan jedino kada su dolazila deca moje sestre- njegovi praunuci. 
                                       
Nije bio dugo bolestan. Samo par dana. Zauvek je zaspao jednog februarskog popodneva...Poslednje reči su bile " zove..zove me "....i kada smo ga pitali ko ga zove rekao je samo " baba ".
Par sati kasnije pridružio se u nekom nebeskom svetu svojoj prvoj i jedinoj pravoj ljubavi.

Radu i njene druge priče potražite ovdje.




Friday, March 20, 2015

Pišem za Farah ljubavnu... ...al mora i suza biti

Nisam ti ja od onih koji veruju u zakone privlačenja i mantraju svakoga jutra nešto o lepoti života koji ih tugom kuša samo na tren, pre nego što postanu zaista, zauvek i potpuno, bez truna sumnje, srećni. Nit ležem rano da bih zaspala s rečenicama na usnama, koje prizivaju sve dobro ovoga sveta. Nit imam skrivene spiskove želja, opise ljudi, događaja i osećanja koje želim da mi se dese.

Ja živim svoje dane, onako kako se nižu. Kada poteku razdragani, poželim da traju što duže i da me ništa nikad ne seti da sam koliko juče suzama ispraćala svaki dan, u grču zbog onog koji tek sledi. Želeći samo da mi još jednom neko zamrsi kosu (http://negoslava.blogspot.com/2012/08/samo-nek-mi-jos-jednom-neko-zamrsi-kosu.html). Da osetim nečiji dah na vratu i neku ruku u svojoj, praznoj šaci. Nečiji pogled, da me miluje. Nekoga dušom da grejem. 

Ne umem da sanjam ono što mi nedostaje (https://negoslava.wordpress.com/2012/10/27/nikada-sama-sa-njim/) , govorila sam stalno i iznova, kad god bi mi rekli kako je najvažnije umeti da želiš. Da negde neki vetar navodi moju želju u misli onog ko baš na mene čeka.Ko smeten, ne zna da me nađe, mene ovako smetenu. Čija plava dioptrija ne reaguje na moje ultra-crveno. 

Ne umeju te, moje želje, tvrdila sam,da pletu mrežu od snova oko zamišljenog izabranika kojem bi da ruke pružim, onako očajno sama. Pa da me sačeka širom otvorenog zagrljaja, samo meni potaman. 

Samo sam znala da lepo pričam svoju tugu. Pa su mi govorili da su i tuge lepe. 

I onda si me stavila u priču (https://negoslava.wordpress.com/2013/03/06/stavi-me-u-taj-tvoj-blog-i-pusti-me-da-placem/) . I zasta me pustila da plačem. 

A on je sve vreme bio, tu negde, pored mene. Naši životi su tekli paralelno i tako paralelni nisu ni mogli da se sretnu. On je sanjao moje ultra-crveno. Koje njegova plava nije znala da prepozna. 

Oboje smo videli ljubičasto. 

Moju kosu niko nije mrsio. I sve mi je više smetala, bez nade da ikada više nečija topla ruka željno prođe kroz nju. Znala sam, o kako sam samo znala da one ruke pružane ka meni nemaju tu toplinu, čuvanu baš za mene.

Onda sam jednoga dana, bez reči, odsekla svoju kosu, spletenu u dugu kiku. Rešena da više nikada ne dozvolim da poraste. 

Kroz suze koje su tekle zbog one željene ruke koja nikako da me sretne, nisam videla njega koji se opet kretao paralelno s mojim korakom. Pa sam mu gotovo stala na stopalo, dok je on zbunjeno širio ruke u pokušaju da me zadrži dok sam još bila na korak od pada. 

Šta sada još da ti kažem? 

Ti bi još jednu priču, al ne znam da li naš roman može u priču da stane. 

Obećao je da će biti uz mene, dugo, dovoljno dugo da mi jednom zamrsi kosu. 

Jedino me zamolio da se šišam što češće.

Sunday, March 15, 2015

Sestra

Sjećam se dana i dugih  dopisivanja. Meni je bilo čudno i pomalo smiješno. Njoj je srce drhturilo pod miškom. Bojala se je odbijanja. Bojala se je da ću reći ne trebaš mi. Iako samo par mjeseci starija, cijeli svoj život mene je željela potražiti.

A ja...

U ladicu sam spremila sve one godine odbijanja vlastite krvi. Spremila sam ružne riječi, ružne poglede i ogromnu krivnju koju su mi nabijali ljudi koji me uopće nisu poznavali. Nisu znali koje su mi boje oči i što radoznalo promatram njiima.  Nisu znali kako moja majka dijeli komad kruha na četvero. Svakom djetetu jednako. I onoj djeci koja ju nisu zvala majkom. Ništa nisu znali. Ni neprospavane noći ni nimalo lijepe dane. Ali važno je da su govorili.

Ona je skoro cijeli svoj život znala da postojim kao njezina krv . Kao njezina sestra. Ja nisam.

Ista krv ju je zatajila kao Petar Isusa.  Otac.

Ja sam imala tu sreću da ga upoznam, ali bolje da nisam. Ona nije imala tu sreću ili nesreću da ga ne upozna. Možda i bolje tako.

Doživjela ga je kao imaginarnu ličnost kojoj je u snovima trčala u zagrljaj. Ja sam to činila ali me to nikad nije ispunilo. Ruke su bile prazne. Bez osjećaja.

Nemam joj nimalo lijepo nešto reći o njemu. Lagati neću. Ionako je pola života bila obmanuta laži.

I bojimo se obje. Jer ne znamo kako zavoljeti jedna drugu.

Ne znamo kako započeti nešto što je trebalo davno.

I sav taj nemir, sve boje, svi strahovi.

Ona i ja smo sada majke.

Kad sam ju prvi put susrela , kada je dovela cijelu svoju obitelj da se napokon upoznamo, poklonila sam ju vrećicu bombona. Simbol.

Možda ona to nije shvatila. Možda nikad ni neće. Ja sam joj željela darovati nešto što neće morati dijeliti s drugom djecom. Djecom koja njezinu majku nisu zvala mamom. Ona je ipak podijelila. Sa svojom.

Jer srcu ne možeš narediti da ne voli. Da ne dijeli ljubav.

I sad skoro na pola života vidamo rane. Ona u svom kutu, ja u svom.

A mogle smo se držati za ruke. Mogle smo se ljuljati na jednoj ljuljački.  Mogle smo jedna drugoj plesti pletenice i vjenčiće od tratinčica.

Sad smo već pomalo sijede. No tko zna? Možda ćemo sjediti u vrtu dok oko nas budu trčali naši unuci.

Voljela bih to.

Za sve one dane što smo mogle, a nismo znale kako.Voljeti se bez straha , ružnih pogleda, nimalo lijepih riječi. Jednostavno se voljeti.

Moja sestra i ja.

Magdalena

Pogledajte Magdaleninu stranicu na facebook-u
https://www.facebook.com/pages/Magdalenina-svakodnevica/1418267018447272?fref=ts


Friday, March 13, 2015

Osmjeh bez kose

Predstavljam Vam Magdalenu. O sebi je rekla : ovakvu doživljavam sebe: U svom radnom vijeku radila sam puno zanimljivih i manje zanimljivih stvari. To me kao osobu naučilo puno toga, no ponajviše vrijednosti međuljudskih odnosa. U privatnom životu sam proživjela podosta događaja sretnih i manje sretnih koji su ojačali moj duh i promjenili moje stavove prema određenim stvarima. Jedno depresivno razdoblje me je ustvari i ojačalo. Pokrenula sam se sama želeći se izboriti za sebe i svoju obitelj. Njihova ljubav i podrška bila poticaj i shvatila sam da ipak vrijedim.
Moje kreativno pero je čamilo nekoliko godina, mogu reći da se našlo u nekoj spisateljskoj suhoći. No shvatila sam da pisanjem mogu izraziti svoje emocije, koje nikada nikom ne bih priznala licem u lice. Nikada nisam bila materijalno bogata, ali imam dovoljno za preživljavanje. Jednoga dana ću vjerovatno ukoričiti nešto od svojih radova. Neka ostane mom potomstvu da me ne zaborave....

Možete je pronaći na fb 
https://www.facebook.com/pages/Magdalenina-svakodnevica/1418267018447272?fref=ts

Stisni me samo malko ispod miške....Tako sam umorna..Iscrpljena...Hoćeš li se pobrinuti da djeca imaju danas ručak?
Zaplakala bi najradije ta žena velikih očiju i zaraznog osmjeha. Gledala je svoje slike na kojima je još imala kosu. Dugu i prelijepu. Nekad ju je plela u pletenice, kovrčala i peglala.
Danas više kose nema.
Uništila ju je tekućina koja uništava loše i smrtonosne izrasline u organizmu, tumore. No ta tekućina koliko god pomaže, čini i loše za druge dijelove čovjekova organizma. Nestaje kosa. Podočnjaci su do koljena, stalno si umoran, zaboravljaš stvari i često ti je mučnina. Kemoterapija. Svakog drugog četvrtka.
Njemu nije bilo važno što nema kosu. Nije mu bilo važno što nema ni grudi.
Bila mu je važna ona.
Samo nekolicina prijatelja ih je posjećivala. Ljudi se ne znaju snaći u takvim situacijama. Ne znaju o čemu bi razgovarali. Ništa više nije isto. Nijedno od njih im nije to zamjeralo.
Ali bilo je pogleda, u njezinu kosu, u njezine nepostojeće grudi.
More....
Što kažeš da odemo na more? Samo ti i ja? Na dva dana?
Djecu će pričuvati kumovi.
Ne brini se....naći ćemo novac za benzin.
Tamo nas nitko ne pozna, i nitko neće ispitivati.
Velike oči su govorile osmjehom. Rukama je pokušala odmaknuti šiške kojih nema.
Može. Da tebe nema, i da me ne voliš....ni mene ne bi bilo. Nemoj reći djeci da sam opet plakala.
Neću. Dođi. Usamljeno je ovo mjesto ispod moje miške. Tu pripadaš.

Magdalena


Thursday, March 12, 2015

Divanhana / Princip je isti sve su ostalo nijanse

Ima svakakvih ljubavi na ovom svjetu....neke su kratke kao dašak vjetra, brzo dođu, jos brže prođu.....a ima ih koje se dese, na prvi pogled i traju vječno, prerastu u legendu i žive stoljećima nakon što ljubavnici sami nestanu.
Ima ljubavi kad jedno voli a drugo ne. Ljubavi kad oboje vole, svak svom svojom silinom, ljubavi koje ubije daljina i onih koje prežive svaku teškoću na ovom svjetu.
Ima ljubavi koje se dese na pravom mjestu i u pravo vrjeme i ne prežive dugo....a ima i onih koje su se rodile u krivo vrjeme i na krivom mjestu a opet, uprkos svemu prebrode svaku tugu, bol, uvredu, tragediju......ostanu vječne, prerastu same sebe i postanu legende......ovo je priča o jednoj takvoj ljubavi.

Bila je godina 1894. Grad Prag, veličanstven u svojoj raskoši, pokriven djevičanskim plaštom prvog snjega. Topot konjskih kopita po ledenoj kaldrmi koja je vijugala uz brdo, od smrznute Vltave i preljepog Karlovog mosta, ka staroj jezgri grada i njegovim predivnim dvorcima.
U jednoj od mnogobrojnih kočija te noći, bio je i Franz, 31-godišnji, najpoželjniji neženja Evrope....predstolonasljednik, budući car Austro-Ugarske monarhije.
U dvorcu, sred mnoštva mladih, tek propupalih ljepotica otmena roda, stajala je i ona....Sophie Chotek. Kažu da nije bila naročito ljepa.....ali ko može suditi o tome? I koja to 26-togodišnjakinja može biti "ružna"?
Obraza nježnih poput latica ruže, duge crne kose, visoka, rasna.

Bila je to ljubav na prvi pogled, i na drugi pogled.....i na svaki pogled poslje toga. Bila je to vječna ljubav. Ljubav za sva vremena. Ljubav koja je od starta osuđena na propast. Ona koja je trajala i traje još....stotinu godina nakon što više nema ni Franza ni Sophie. Ljubav koja je prerasla u legendu. Ljubav koja je započela I-vi svjetski rat. Koju svi priželjkuju osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme, plaše.
Sophie je bila otmena roda ali u usporedbi sa Franzom, bila je niko i ništa. Cjelom svjetu......sem njemu. Njemu je bila apsolutno sve. I tajili su tu svoju ljubav pune dvije godine. Nikome ni rječi. Niko nije ni smjeo znati za njih. On budući car, ona obična dvorska dama. I ko zna koliko dugo bi tajili svoja osjećanja od radoznalih pogleda, da jednom slučajno Franz nije zaboravio svoj sat i medaljon kad je bio u posjeti dvorcu kneginje Isabelle od Pressburga, gdje je Sophie bila dvorska dama u čekanju. Nakon Franzovog odlaska sluškinja je pronašla sat i medaljon koji je odmah prosljedila svojoj gospodarici Isabelli. Kao i svaka majka u ta vremena, (a i danas bi bilo potpuno isto) Isabella je očekivala da će ugledati sliku svoje kćerke Marie Christine u Franzovom medaljonu. To bi objasnilo Franzove česte posjete dvorcu Pressburga. Ljubav dvoje odabranih.

Ah, kakav je užas bio na licu kneginje Isabelle kad, umjesto ljepog lica svoje kćeri, ugleda lik svoje dvorske dame u čekanju....Sophie von Chotkove. I nastade skandal, do tada, neviđenih razmjera. Sophie bijaše odmah otjerana sa dvora a njihova ljubav okarakterizirana gnusnom, neprirodnom, nemogućom. Diže se nevjerovatna buka i prašina. Bilo je tu svega….boli, suza, kajanja, molbi za oprošta…..ali najviše je bilo ljubavi.
Car Franz Joseph odmah izjavi da brak između Franza Ferdinanda i Sophie nikada neće biti moguć. Umješaše se Car Wilhelm II od Njemačke, Car Nicholas II od Rusije, pa čak i Papa Leo XIII...stadoše na stranu ljubavi, radi mira i stabilnosti u monarhiji ali stari Car je bio neumoljiv. Vjenčanja neće biti.
Nije popuštao ni mladi Ferdinand....reče da drugu nikad neće voljeti.
6 godina trajala je borba za njihovu ljubav. Na kraju je stari Car ipak popustio. Vjenčanje je bilo 1. 07. 1900. godine. Niko od plemstva nije bio prisutan, samo Franzova maćeha Marie Theresa i njegove dvije polusestre Maria Annunziata i Aloys.

Ljubav je pobjedila....uz visoku cjenu. Možda i previsoku. To je morao biti samo "Morganatski brak" ili kako ga zovu "ljevoruki brak", u kojem, djeca rođena ne mogu nasljediti ni tron, ni titulu, ni privilegije, kao što se ni Sophie nikada nije smjela spomenuti kao zvanična supruga, niti pojaviti na bilo kojem javnom skupu, rame uz rame, sa svojim suprugom. Kao da nije ni postojala....čak ni u pozorištu, nije joj bio dozvoljen pristup u njegovu ložu. Jedino mjesto ikada, na kojem je mogla biti uz svog voljenog, bila bi vojna posjeta inostranstvu. To je što se ticalo javnosti. Privatno, Sophie je imala najbolje mjesto, u srcu voljenog čovjeka. Tu joj nije bilo ni premca ni takmaca. Bila je jedina. Ona najvoljenija.
Sva ta silna ignorisanja i šikaniranja ipak nisu mogla nauditi njihovoj ljubavi. Što je svjet oko njih bio okrutniji prema Sophie, činilo se da je Franz više i strasnije volio. 14 godina su živjeli u svome svjetu, u ljubavi, izrodili troje djece i ništa im nije moglo stati na put.

Onda je došao poziv iz male  državice u srcu Evrope, Bosne i Hercegovine. Zvali su Franza na promatranje vojnog manevra. S obzirom da im se bližila godišnjica braka, Ferdinand je odlučio sa sobom povesti svoju ljubljenu Sophie. I to bilo prvi put da se njih dvoje mogu pojaviti zajedno u javnosti, kao muž i žena, na istom mjestu. Prvi put u 20 godina njihove ljubavi.!!!!!

Stigli su u Sarajevo 28.06.1914 u 10:10 ujutro kad su sjeli u auto otvorenog krova i krenuli u povorci ka Gradskoj Vjećnici. U 10:45 prolazili su kraj Gavrila Principa, koji je sa razdaljine od metar i pol, ispalio nekoliko metaka u njihovo vozilo. Franz Ferdinand je pogođen u vrat, Sophie u stomak. Pričalo se da je bila noseća sa njihovim četvrtim djetetom iako ta informacija nikada nije bila zvanično potvrđena ni opovrgnuta. Smrtno ranjena Sophie je pala, glavom među Franzova koljena. Potrgane vratne žile, iz koje je prskala carska krv, Franz je nekoliko puta prošaputao "Nije mi ništa. Sophie, ljubavi moja, ne smiješ umrjeti zbog naše djece". To su mu bile posljednje rječi.
28.06.1914 godine u 11:30 Franz Ferdinand i njegova voljena supruga Sophie proglašeni su mrtvima. To je bilo prije 100 godina.

To je bila ljubav u pogrešno vrjeme, na pogrešnom mjestu. Ljubav koja je izdržala sve prepreke i nadživila i same ljubavnike. To je bila ljubav koja je prešla u legendu......ljubav koju svi mi priželjkujemo osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme plašimo.

To je ljubav kojom ja volim tebe.


Wednesday, March 11, 2015

Divanhana / Priče o ljubavi iz moga kraja

Dragi moji,
Svako mjesto na ovom svjetu ima svoju ljubavnu priču. Verona se diči Romeom i Juliet. Convall su krasili Tristan i Izolda. Trojanski rat se vodio zbog ljubavi Parisa i Helene. Rimsko Carstvo se treslo od ljubavi Marka Antonia i Kleopatre.

O ljubavima, mogućim i onim malo manje ostvarljivim, pisane su najljepše pjesme i najtužnije knjige. Sve počinje i završava sa tom magijom koju ljubav unese u naše živote.

Pozivam Vas da se osvrnete oko sebe, upitate svoje majke i bake, očeve i djedove ili da jednostavno ispričate, iz svog ugla, ljubavnu priču koja je na neki način obilježila mjesto u kojem živite.

Nije bitno da li se pisanjem bavite iz hobija, ili samo ispisujete SMS poruke. Odvojite malo vremena, napišite priču o ljubavi iz svoga mjesta. Pošaljite je na faraoversea@gmail.com i podjelit će mo je u Divanhani svim čitaocima. Neka to bude mjesto naših okupljanja i opuštanja.

Do skorog "čitanja".

Farah